Dragana Žarevac











Dragana, kako si došla do toga da počneš da šiješ i od kada šiješ?
Vrlo retko šijem, i nemam tu rafiniranost u rukama. Ali sam zato uvek kombinovala razne delove garderobe sa nekim dodatnim delovima: kaiševima, maramama, jaknama, i tako ih reciklirala. To bi uvek izašlo kao neka nova, sasvim neobična kombinacija. I moja mama je šila. Ona je bila potpuno različita od mene. Posle Drugog svetskog rata ona je bila mlada žena koja je izgradila jedan sasvim drugačiji mentalitet. Damski, ozbiljan, vredan. Postojao je čitav jedan moralni kodeks koga bi se ona držala. A ja sam bila mlada sedamdesetih, osamdesetih, i to je bilo vreme ekstrema. Volela sam sve što je ekstremno. Sve je moralo da bude u ekstremnim granicama. Mislim da je ta naša interakcija kroz šivenje bio najlepši deo života između moje majke i mene.

Da li je šila sa strašću?
Scena koje se sećam je sledéca: ja se gledam u ogledalu pre nego što izađem iz kuće, idem negde, a ona ostaje da me onako s po- nosom i zadovoljstvom isprati pogledom... Njoj je bilo milo da ja lepo izgledam u nečemu što je ona sašila. Naravno, moja majka je sve manje i manje šila kako je starila, umrla je 1988. Od tada ja u stvari samo kupujem garderobu.

Da li je šila po krojnim listama iz časopisa ili na osnovu sopstvene ideje?
Mama nije bila naročito vešta u krojenju. Znači, sve ono što je trebalo da bude egzaktno, to je za nju bilo teško. Tako da sam, u stvari, krojila ja. Slika mog detinstva je ovakva: mama je donela materijale i drži otvorenu mašinu, ja raširim novine po podu, preko toga stavim kroj iz Burde, stavim tanak papir i onda onom radlom idem po liniji kroja. Pošto je bilo mnogo različitih krojeva koji su se preklapali jedan preko drugog, mami je bilo teško da se snađe u mnoštvu tih sitnih linija. Ja sam mogla lako da ih pratim, pa sam tako krojila i sekla prvi nivo hartije. Mama je modele krojeva prenosila na materijal, sekla i naravno posle toga šila.

Na osnovu čega ste birale boju i vrstu materijala?
Mislim da je mama birala materijal i boju ali ja nisam morala to da prihvatim. Mi smo tada živeli u Novom Beogradu. Ona je išla u Zemun i nalazila materijale, nekad u malim radnjama, a nekad u robnoj kući. Naravno, ona je poznavala te žene i trgovce koji su radili sa materijalima, dogovarala se sa njima, znala je kada će i šta da stigne i na koji način će nešto biti dizajnirano. Donela bi materijale kući, a onda smo ih gledale, dogovarale se i odlučivale oko toga, kao što rade modni kreatori.

Da li je šila za sebe ili za druge?
Ona je šila zbog nas i zbog situacije u društvu. Ne možeš biti drugačije obučen ako ne šiješ. Šila je za sebe i šila je za moju sestru i mene. U glavnom smo mi tu imale konflikata. Na primer, tada se nosila maksi dužina i ja sam htela da moje suknje budu veoma dugačke, jer sam volela te ekstreme. Onda krenem na put, vratim se s puta, a sve moje suknje kraće nego što su bile! Jedino tati nije ništa šila jer je tata nosio vrlo klasičnu garderobu. Njegova odela je šio specijalni, profesionalni šnajder. Bele košulje su se kupovale.

Da li je imala neki prostor gde je šila, i koje vreme je birala za šivenje?
Menjalo se to! To je bila stara Singer mašina koja još uvek postoji. Sada se nalazi u kući moje sestre, ali samo kao komad nameštaja. A mama je šila nekad u spavaćoj sobi, nekad u trpezariji. Selila je ona tu mašinu! I inače je volela da pomera nameštaj. Ali se sećam da je taj deo stana bio pod potpunom opsadom. Sve je bilo prekriveno makazama, koncima, papirićima od seckanja krojeva i to danima!

Da li imaš neki komad odeće koji ste sašile, a da možeš da nam ga pokažeš?
Da, ovo je jedan potpuno specijalan komad. Vrlo dugo i sa radošću sam nosila taj komplet. On meni izgleda kao da je ponovo moderan. Ovaj žuti lan je vrlo atraktivna boja - drastično. I sad nosim ovaj sako povremeno, ali sam izvukla naramenice koje su se onda nosile i koje su bile ogromne.

Kada je nastao, i da li ste to šile za neku određenu osobu ili priliku?
Ovo je bilo šiveno za mene, u prvoj polovini osamdesetih. Mislim da je ovaj komad potpuno šašav.

Kada si kostim obukla prvi, a kada poslednji put?
Prvi put negde za vreme mojih studija. Verovatno ću ga opet obući sada, za projekat koji radim o modi osamdesetih - Šta ste nosili osamdesetih!?

Da li postoji neka fotografija ili neki drugi dokument vezan za tvoj kostim?
Ne mogu da se setim. Ah, evo jedna slika! Ja sa drugaricom Nejdin u Holivudu, u suknji koju je šila moja mama! Ovo sam ja, 1984. u Kaliforniji. I ovu suknju je šila moja mama. Ovo sam ja u Africi, u poseti kod moje tetke! Haljinu je šila mama. Ovo smo mama i ja, 1984. u Rimu. Mama je volela da putuje, i često smo putovale zajedno. Jugoslavija je bila otvorena zemlja i mnogo je ljudi putovalo. Jao! Pogledaj ovo! Ovo je venčanje moje sestre u venčanici koju je mama šila! A posle, za venčanje sa drugim mužem, više nije.

Da li se sećaš nekog komplimenta u vezi tog kostima?
Bio je toliko atraktivan sa tom žutom bojom, nikad nisam mogla da prođem ulicom a da svi ne primete da ja dolazim. A moja drugarica je rekla: ,,Jednom moraš da otvoriš moju izložbu u tom kostimu’’.

Na šta te podseća taj kostim?
U glavnom se sećam događaja i kako sam izgledala na određenim događajima, ali to je nešto što je vezano za same te doživljaje. Ali kad razmišljam o šivenju, krojenju i izmišljanju modela, to je apsolutno moja mama! To je počelo sa mojim detinjstvom, sa mojom mamom, i završilo se sa smrću moje mame. Od tada više nema takvih doživljaja u mom životu.

Da li taj kostim nosi neke ,,ožiljke’’ (...fleke, rupe, tragove nošenja)?
Čuvam stvari koje su stare bar 30 godina, naročito ako su bile šivene od finih materijala.

Šta će se dogoditi sa kostimom? Da li si ga namenila nekome ili ćes ga pretvoriti u nešto drugo?
Uopšte nisam vešta u bacanju starih stvari. Uvek čuvam stare stvari i često se sukobljavam sa suprugom oko toga. Verovatno je to neki mentalitet siromašne zemlje. Pretpostavljam da je ovde uvek bilo nekako teško imati stvari. Onda, i dalje mi treba velika koncentracija da bacim nešto što je staro. Pa, daću ga vama da se izloži...To je sad tako važno, da je stvarno za muzej!

Dragana, hvala ti na razgovoru!
Beograd, 5.5.2008. u 11 časova